| * POBOCZA * KRAJNICE * RUBOVI * OBROBJA * POBOCZA * KRAJNICE * RUBOVI * OBROBJA * POBOCZA * KRAJNICE * RUBOVI * |
 Broj 3-4 (37-38) Prosinac 2009 ISSN 1505-1676 |
hrvatska književnost, hrvatska poezija
|
 o autorunazad |
Kemal Mujičiĉ ArtnamJutroDesno od tvojih snovaZaogrnut u miris posteljine boje snijega Ulazim u tvoje disanje i veĉ sam nadomak. Kako sam krenuo buditi te tako sam i ostao, leptir mi odletio niz um, dodir zastao u pokretu, želja. Snovi koje si sanjala, a koje sam čitao s tvoga lica Bili su mekši od jutra koje te čekalo, Dublji od šapata I tiši od mira u koji si me uvukla. Zadnje što sam vidio bilo je more. More.
CrvenoSamo ne petkom kada je mjesec pun straveKoja šuška u šaškama, Ne ostavljaj me sama petkom Kada se bude bunila i zlosutno udara ura o uru, Kad me dozivaju drugovi da ponovno umirem s njima U ratovima koje nikada nismo dobivali, Ne petkom kada u usamljenima samoĉa raste i umnožava se, Ne ostavljaj me sama petkom Na rubu sam i padnem li Bog, Otac, Sin Tko me može vratiti meni u moj krik u moj dan u moj oj. Ne ostavljaj me petkom Kada mjesec zaokruži prozor moga ludila I kada ga ne mogu ništa, ni pobjeĉi, Ne, kada je mjesec i petak na rubu ne ostavljaj me Budi tu, dahni me i gledaj – dolazi.
KorčulaJutro je eksplozija bugenvilija.Idem ti donijeti mora u naručju cibik lastavice, let galeba i sliku sunca na izlasku idem. Kako si rekla da se zove ono kada sanjaš a ja odlazim, idem ti donijeti mirnoĉu jutra, bjelasanje riba na pučini, tajnu vala u uvali. Rekla si ha ha ha a ja odlazim, idem ti donijeti eksploziju i otok, neĉe me čekati jutro na pomolu, ribe ĉe popiti i sunce i more i palme i cvrčke. Idem ti donijeti školjku, šumu, miris, lavandu. kako si rekla da se zove ono kada se probudiš, a sve oko tebe tutto. i to ĉu ti donijeti i to. I let.
DokolicaGovoriš mi govori mi o vedrim stvarima i ja ti govorim.Bili smo djeca, pokazivao sam ti kukurijek, pelin i žalfiju, Plašila si se pčele koja je sakupljala med. Govoriš mi govori mi o sada, a da je lijepo i ja ti govorim. Ide teže, zapinje mi u krutosti kojom smo okruženi, ipak govorim pa se vratim nama dok smo bili djeca. Govorim ti o stonogi koja se sunčala na stolisniku, O vranama i zrelim trešnjama, a ti me ponovno prekidaš i tražiš o danas, govori mi o danas a da je ugodno i ja ti govorim. Stjeran u kut gotovo izmišljam novu stvarnost, teško mi ide, nemoĉan sam u svome vremenu, govorim, lažem, a onda mi opet dođe neki vjetar pa ti pričam o kasnom ljetu, prvim šljivama i kupanju u rijeci. Ti me prekidaš i tražiš sada o sada, o sada neka ti nešto krasno glagoljim i ja ti govorim pa se izgubim, pa se vratim, pa me vratiš.
Kemal Mujičiĉ Artnam
|
| hrvatska književnost, hrvatska poezija |