| * POBOCZA * KRAJNICE * RUBOVI * OBROBJA * POBOCZA * KRAJNICE * RUBOVI * OBROBJA * POBOCZA * KRAJNICE * RUBOVI * |
 Broj 3-4 (37-38) DECEMBAR 2009 ISSN 1505-1676 |
crnogorska književnost, crnogorska poezija
|
 o autorunazad |
Boris Jovanoviĉ KastelKošuljaPred osvajačimamlada zidina košulju raskopčala. Južni grad bez odbrane sa pjacama naranči, zvonima pozlate i golim kipovima u pokretu, vojsku krvavih očiju u neimare pretvori. Kad košulju zidine poklonim njoj - da me ne može upitomiti - osvojiĉu je za tren.
RonilacDok je tražio topove i dnevniksa potonule lađe vojvotkinje od Napulja, dragulje u mulju, svete prstenove, kompas za Argo, venecijansko ogledalo da progleda u sebe – izronio je suv, bez kapi vode na uniformi. Prezren od vode, molitvama, jevanđeljem i pričesnim kolačiĉima neutješen, nijem, brojeĉi talase za drugi dokaz postojanja boga nije znao. Blagovijesti 2005.
PuteviPratim kardiogram, put srcaizlaz iz lavirinta gdje cipele pune pustinjskog pijeska tražim, putanja klatna od lijeve obale do desne dojke glas vapijuĉeg u potpalublju mjeri. Srce sam davno morskim nemanima hitnuo da uzvišene opsjene odagnam, tvoje ĉe, poistovjeĉeno sa ljudima, izbaciti na žale talase da ne otruje. Eno, pogledaj, odlazi more iz paučine lavirinta putem kardiograma u pehar bezdani, mirno, slobodnije od slobode, tišinom zarobljeno. Ovdje se više ne nazdravlja ni prvom plaču Sola, od predugog pijanstva pehari miruju... Bar morski putevi ostaĉe spokojni. 16. oktobar 2004.
Nepokorenost talasaDok more hučinaš razgovor je molitva. Ako ikada govor mora zamre i mi ĉemo zaĉutati, grliti se na glas, ĉuteĉi molitvu. Šta je više ostalo za reĉi kad pogrbljeni talasi odu u penziju. Mahni im, zavidi na smrti, čestitaj im uz naklon jer brodove jezive Janusove đece, alegrične na more, na naše plaže nijesu željeli nanijeti. 30. avgust 2009.
PlavostČistije od duše laneta,romantičar i vitez mistika Novalis sanjao je Plavi cvijet, prešao rubikon sna grijuĉi martel na vatri nedostižnog. Naivnije od dječaka na magarcu u trebinjskom polju ili avliji pod lozom zaljubljenog u Sofiju Loren, čistiji od naravoučenija basni, sanjao sam plavo more, talasima sa lica ratne boje dokučivog ispirao. Opijen morem i vodozeman, plavog lica, pred auditorijumom riba, školjki, sirena i skeleta mornara čitam pjesmu o grofu najbližem ostvarenju snova. Gledaju zađuđeno željni sadržaja ove pjesme koju nikad neĉe čuti. Dok Novalisu martel i dalje dosipaju - dosanjanog sna i omoren zemlji se ne vraĉam više. 19.mart 2007.
Najveĉa lukaLovci na tune u Atlantikui mornari bolesni od svraba nostalgije na ledolomcima Arktika, po dolasku u Gibraltar ogrijani jezom, pričali su da veĉu luku od Đoje Tauro, u Ređo Kalabriji, na Mediteranu, svijet još nije vidio. Crnim maramama zabrađene za braĉom i muževima narkodilerima, naborane brojeĉi zrnove nara na pragovima, gospođe iz luke Tauro šaputale su da su mnoge luke na Arktiku, u kojima nikad nijesu bile, veĉe od njihove – po pjesmi, trkama jedrilica, lučkoj muzici i bidermajerima. Ali, zašto ucviljene gospe to govore kad njihove crne marame potapam u more od soli da pobijele. Daĉu ih majki, iako za njihovu luku ne zna – da vjenčanice sašije.
MandarineU njenoj trošnoj kuĉi na seluizmeđu Dubrovnika i Trebinja proveli su vreo vikend krajem jula. Upisala je medicinu u inostranstvu i nije se željela vraĉati na jug. Iznijevši oval od stakla sa Murana pun tropskog voĉa i, prekrstivši tek depilirane noge, ispričala je – Baš kao i astrološki znaci, što vi pjesnici ili sveštenici znate, više od svega, grudi ističu karakter žene. One sa grudima u obliku lubenice su razmažene, halapljive i frigidne. Limunovi pod majicom mirišu na humor. Ovalne dišu romantično i inteligentne su. One u obliku grejpfruta izbjegavaju seks. Moja prijateljica sa narančama u grudnjaku brbljiva je dok moje grudi – kao što vidiš – slične mandarinama odaju nimfomanku. Provjeri sve u knjizi Pjetra Lorencionea, ako želiš... U njenoj trošnoj kuĉi više nije bilo nikoga. I pauci su raspleli mreže. Ona je veĉ na završnoj godini studija medicine van Mediterana. On je još traži bez uspjeha noseĉi korpu tropskog voĉa na željezničkim stanicama sablasne Evrope. Zaboravila je mandarine. 22. X 2007.
AfrodizijakPopij nekoliko svježih školjkiiz Jadranskog mora, zorom, pokucaj na moja vrata ili otvori sam ako zaspim, pisalo je na ceduljici u sandučetu od nečitko potpisane djevojke bez adrese. Afrodizijak mu je suvišan. Nije je tražio. Ustao je zorom, bakljom osvijetlio more, osveštao ga šutnjom i školjke iz džepa vratio u pliĉak. Između svoje djece i potomstva školjki izabrao je opstanak. Djevojka, sada naborana žena, negdje na kontinentu, ima dvoje djece i ne piše nikome. Njegovo potomstvo u moru, na grudima plesačica i svetilištima ne stari i nema broja. Bez afrodizijaka. Lučindan 2007.
More pred BečiĉimaPoput zastave s malteškim krstom,probijeno zrakama sunca zaslijepljuješ da ne vidimo istoriju ništavila i prolaznost. Spasitelju. A, opet, vučeš nas u svoje virove bjesnije od Mojsijevog otvaranja pučine štapom da ne vidimo slobodu ljubavi, osim prema tebi. Nitkove.
6. decembar 2007.
Književno večeKad ga je na književnoj večeriu Baru ženski dio publike pitao– Zašto stalno taj Mediteran?! Preĉutao je odgovor, uzeo svoje knjige i gađao ih. Odjednom su mokre i slane djevojke dobile peraja i zaplivale, pitavši ga – Zašto baš sada odlaziš vozom na kontinent?! Ostani! Rod smo. ljeto 2009
Boris Jovanoviĉ Kastel
|
| crnogorska književnost, crnogorska poezija |